[...] ‘‘Potpuni devizni haos‘‘ i ‘‘potpuni raspad deviznog sistema‘‘, kako je stanje u zemlji opisao Borisav Srebrić u Predsjedništvu CK SKJ 7. septembra 1982, bili su uočljivi u brojnim poremećajima. Kršenje deviznih propisa je i dalje bilo opšta pojava. Prema podacima iz septembra 1982, Narodna banka Srbije je podnijela 500 prijava za devizne prekršaje, a u nekim republikama su narodne banke same neovlašćeno odustale od devizne kontrole organizacija udruženog rada. U unutrašnjem prometu je u ljeto 1982. vladalo opšte devizno uslovljavanje među organizacijama udruženog rada: ‘‘mlinari ucjenjuju pekare, naravno pekare nemaju nikakvih deviznih sredstava, jedino da počnu stanovništvu da prodaju hljeb za devize‘‘. Deo deviznog priliva, na primjer od turizma, slivao se i dalje u privatne ruke, a ne na račune radnih organizacija. Vijesti o deviznoj nelikvidnosti, pa čak i one po kojima će država nacionalizovati devize od građana da bi riješila problem nelikvidnosti, odvraćale su građane od ulaganja deviza u banke. Nasljednik Milke Planinc na mjestu predsjednika Predsjedništva CK SK Hrvatske Jure Bilić je sredinom 1982. u partijskom vrhu otvoreno govorio o ‘‘privatnom kliringu‘‘: ‘‘mi njega nećemo ni vojskom, ni policijom, ni inspekcijom, ničim riješiti (…) Ja znam da ima organizacija koje idu okolo i kukaju devize van kursa. Neki to čine nezakonito ali dobiju devize‘‘. Sliku haosa upotpunjavali su zahtjevi da se roba na domaćem tržištu prodaje za devize. Pominjani su kafa, televizori u boji i frižideri. Takve ideje SIV je odbacivao, ‘‘jer bi to značilo da građani koji imaju devize mogu da kupe kafe koliko hoće, a da ostali uopšte ne mogu da kupe‘‘, a Milka Planinc ih je nazvala ‘‘totalno nenormalnim situacijama‘‘.
U maju 1982. izabran je novi sastav SIV-a. Njemu je ostalo u nasljeđe da se suoči sa najjačim udarom dužničke krize. Milka Planinc je izabrana za predsjednicu, admiral flote Branko Mamula je bio savezni sekretar za odbranu, Lazar Mojsov za inostrane poslove, Stane Dolanc za unutrašnje poslove, a Jože Florjančič za finansije.
Rasprave u jugoslovenskom vrhu su pokazale da je urušen ne samo društveni i ekonomski sistem već i politički. Dugogodišnji problemi su eskalirali u krizu, a u državi, posebno bez Tita kao vrhovnog arbitra, nije bilo jasno ko je za šta odgovoran i ko odlučuje. Trebalo je da mjesto odlučivanja o ekonomskim temama budu SIV i Skupština SFRJ. Međutim, savezni organi vlasti su bili paralisani sukobima republika i pokrajina i izbjegavali su da odlučnije djeluju i u pitanjima u kojima su mogli samostalno da donose odluke. Savezno izvršno vijeće je već tradicionalno vodilo međurepubličku, a ne jugoslovensku politiku. Predsjedništvo SFRJ, kao vrhovni državni organ i kolektivno tijelo, i dalje je imalo dovoljno autoriteta da se bez njegove saglasnosti nije moglo djelovati. Istovremeno, Predsjedništvo CK SKJ nije htjelo da se odrekne partijskog monopola, niti je SIV htio da bez partijske zaleđine preuzme na sebe odgovornost za teške i nepopularne odluke. Zato su sjednice partijskih i državnih organa bile česte, rasprave duge i jalove, a odluke SIV-a iznuđene, interventne i nedosljedno sprovođene.
Iako su negativni ekonomski pokazatelji u ljeto 1982. bili više nego evidentni, a spoljna likvidnost zemlje dovedena u pitanje, Predsjedništvo CK SKJ je to ljeto ‘‘prespavalo‘‘. Politička elita je imala važniji zadatak – rasprava o posljedicama prve sjednice CK SKJ na kojoj je propala zavjera pokrajinskih rukovodstava i dijela političara iz Hrvatske i BiH protiv Draže Markovića sa ciljem da se spriječi njegov izbor u Predsjedništvo CK SKJ. Ovo tijelo se ‘‘probudilo‘‘ tek krajem avgusta 1982, kada su pred njega iznijeti brojni pokazatelji alarmantnog stanja jugoslovenske ekonomije.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
