Piše,
Budo Simonović:
U suton prekrasnog, pravog proljećnog petnaestomartovskog dana 1977. godine, dok su Ulicom Marksa i Engelsa u ondašnjem Titogradu snovala vozila a trotoarima vrvjeli šetači i veselo podvriskivala djeca u igri, iz zapuštenih podrumskih prostorija ogromnog višesprastnog stambenog bloka sa sedam ulaza, kroz prozore sa dvorišne strane pokuljao je dim.
Požar su prva zapazila djeca, koja su se u blizini igrala. Neko od njih je plačući utrčalo u priostorije kafane ''Novi grad'', koje je krečilo i uređivalo nekoliko molera. Čim su razabrali šta se zbiva, moleri su pobacali četke i požurili u podrum već pun dima sa zebnjom da je vatru propirilo neko dijete i da možda nije ni uspjelo na vrijeme da izađe.
Na vratima prostorije u kojoj je gorelo, na kraju mračnog hodnika, zastali su užasnuti: na nekom starom, rashodovanom kauču, na kojem je dogorijevao šut, papir, krpe i letve, ležalo je gotovo ugljenisalo tijelo djeteta na kojemu su se jasno razaznavale još samo crvene cipelice na nogama.
Zavijanje vatrogasnih sirena i vriska prestravljenih ljudi, posebno izbezumljenih majki, koje su tražile i dozivale svoju djecu, prenuli su i Živka Vujoševića, mirnog i uglednog poštanskog službenika, koji je stanovao odmah iza ugla, u ulici Vasa Raičkovića. Istrčao je na ulicu i shvatio da se dogodilo nešto strašno. Ne pitajući nikoga šta je bilo, u magnovanju je preletio pogledom i kad među uplašenom i uplakanom djecom nije ugledao svoju četiri i po godine staru mezimicu Ljiljanu, ponesen crnim slutnjama, sa ledom oko srca, potrčao je i dva puta obišao zgradu u očajničkoj nadi da će naći dijete.
Nije ga našao. Obamro i već sasvim malaksao od straha, krenuo je i on ka mjestu užasa oko kojeg se u očajanju tiskala preneražena masa. Čim mu je policija omogućila da vidi unakaženo tijelo malene žrtve, ojađeni otac, iako već gotovo slijep od bola i tuge, prepoznao je crvene cipelice svoje ćerkice i shvatio da je više nema…
Dok su policijski inspektori mozgali i pokušavali da dokuče kraj s kojeg se ovo krvavo klupko zločina može odmotati, trojica molera iz kafane ''Novi grad'', Dragan Nestorović, Novo Marašević i Borislav Mašković, koji su prvi utrčali u podrum i iz vatre izvukli nagoreli leš djeteta, čim su se pribrali od prvog šoka, prisjetili su se ko je žrtva. Prisjetili su se lijepe, simpatične djevojčice, koja je svakog dana po nekoliko puta ulazila kod njih u kafansku prostoriju koju su krečili i uređivali, zagledala njihove smiješne molerske kape napravljene od novina i radoznalo svaki čas nešto zapitkivala.
Moleri su odjednom zastali zgroženi, zgledali se i gotovo u glas se zapitali: da nije Ristić, sunce ti krvavo?!
Malo potom, policija je zakucala na vrata jedne privatne kuće u obližnjem naselju Momišići. Dragišu Ristića, tada tridesetogodišnjeg radnika rodom iz Trgovišta kod Knjaževca,našli su kako obučen i obuven, tvrdo spavao snom trudbenika koji je zaslužio odmor. On se koju godinu ranije obreo u Titogradu, tu se skrasio kod preudate majke, oženio i koji dan ranije dobio i dijete.
Iako je još zaudarao na alkohol, potpuno se rastrijeznio već na kratkom putu u policijskim kolima do Centra bezbjednosti. Suočen sa neoborivim dokazima – prljavo i prašnjavo odijelo i cipele sa brojnim tragovima krvi po rukama i odjeći – odmah je sve priznao. Jezivu priču, kako je i zašto usmrtio djevojčicu, koja je bila tek zakoračila u petu godinu života, ponovio je potom do riječi i na dva saslušanja pred istražnim sudijom, a sliku stravičnog zločina su upotpunili oni koji su se toga dana sa njim sretali i na ovaj ili onaj način družili.
Uslijedila je optužnica za najteži oblik takozvanog kvalifikovanog ubistva, svirepog i iz niskih pobuda, za koje je po tadašnjem krivičnom zakonu bila propisana smrtna kazna, pa je Ristić nepuna dva mjeseca kasnije, 11. maja 1977. godine, sjeo pred porotu Okružnog suda u Titogradu na čijem je čelu bio tadašnji predsjednik suda Božidar Vuksanović (u vijeću su još bili sudija Stevan Damjanović i sudije porotnici Mirko Milović, Vladimir Medojević i Gojko Starčević).
Nakon četiri dana javnog suđenja, na kojem je Ristića zastupao advokat Janko Dučić iz Beograda, pošto niko od crnogorskih advokata nije prihvati da brani čovjeka koji je mogao tako zlotvorski oduzeti život nedužnom djetetu, sud je 26. maja 1977. saopštio presudu:
''Optuženi RISTIĆ DRAGIŠA… KRIV JE, što je 15. marta 1977. godine oko 17 časova privolio maloljetnu Vujošević Ljiljanu da sa njim pođe u podrum stanbene zgrade u ul. Marksa i Engelsa u Titogradu, te nad istom pokušao izvršiti obljubu…"
Slijedi podroban grozomorni opis onoga što je uslijedilo, kako je zlotvor potom "iz niskih pobuda, na svirep i podmukao način" oduzeo život nejakom djetetu kad je počelo da vrišti, ali to, čini se, ni danas, poslije više od 45 godina, ni papir ne može podnijeti…
Ristić je osuđen na smrt strijeljanjem.
Nakon prvostepenog suđenja i smrtne kazne koja je izrečena Ristiću, krenule su pravne zavrzlame i nova vještačenja i psihijatrijska posmatranja. Trajalo je to pune tri i po godine, a sve se ipak na kraju svodilo na neporecivi zaključak da je on, iako je dobro znao kako se ponaša u pijanstvu, uporno pio i dovodio sebe u stanje opasno po okolinu, a pred težinom i strahotom zločina koji je u takvom stanju počinio niko nije mogao zatvoriti oči i potpisati, dati pravo tom čovjeku na još jednu šansu – garantovati da je bilo koja vremenska kazna ravna zlodjelu koje je počinio, odnosno da takva kazna može popraviti i povratiti sa užasne životne stranputice jednog ovakvog zlikovca.
Sjutra: HTIO JE DA POBIJE CIJELO SELO
