Dezinformacije su postale snažno oruđe, ponekad jače i od vojne artiljerije, kojim se potkopavaju demokratske vrijednosti, a najčešće su cilj demokratski nedorečena i nedovoljno evropeizirana društva. Naročito podložna takvoj vrsti, katkad otvorenog, a najčešće sofisticiranog, medijskog i digitalnog nasilja jesu male države sa ranjivom i nedovoljno profesionalizovanom medijskom scenom, koja nema snagu i integritet da se odupre agresivnim naletima neuporedivo jačih predatora.

Od izbora do izbora – lokalnih, predsjedničkih, parlamentarnih – došli smo i do popisa, novog poprišta sa potencijalom da crnogorsko društvo dodatno destabilizuje. Podaci monitoringa medija  Centra za građansko obrazovanje (CGO) ukazuju da smo se tokom kampanje za parlamentarne izbore malo uspjeli udaljiti od identitetskih tema. Ipak, opravdana je bojazan da predstojeći popis predstavlja novu priliku za vraćanje na ovu temu, uz dezinformacionu kampanju koja treba da statističko prebrojavanje stavi u opasan politički okvir.

Tehnologija napreduje munjevito, u mnogim aspektima je teško prati i stručna javnost zainteresovana za oblast medija, a da ne govorimo o prosječnom medijskom konzumentu. Time se otvaraju i nove mogućnosti za medijsku manipulaciju, dezinformacije i lažne vijesti. Kontekstu treba dodati i činjenicu da značajan dio javnosti ne zna razliku između dezinformacija i lažnih vijesti, a što je i upozorenje svima nama da moramo da radimo još aktivnije kako bi jačali svijest o ovom problemu i njegovim pojavnim oblicima.

Pojašnjenja radi, dezinformacija je mješavina činjenica, netačnog ili poluistinog sadržaja čiji je cilj odvajanje od konteksta, a najčešće predstavlja izobličavanje činjenica kako bi se kreirala pogrešna percepcija stvarnosti. Lažna vijest je pogrešna tvrdnja ili izmišljena informacija čiji je cilj da se privuče pažnja, dezavuiše javnost ili sakrije istina.

Koji je cilj dezinformacija?

Cilj dezinformacija je različit, ali planski osmišljen. Uključuje podsticanje političkih tenzija, obeshrabrivanje slobodnih pojedinaca, nevladinih organizacija i medija da izraze svoj stav i ukažu na štetne politike i prakse vlasti, urušavanje institucija, izazivanje ekonomskih i finansijskih nestabilnosti, ali i uticaj na konkretne društvene događaje.

Ko su „naši“ dezinformatori?

Izvor dezinformacione mreže u Crnoj Gori je van granica Crne Gore (primarno, zvanična Srbija i Rusija), ali svoje izvršioce imaju u različitim subjektima u Crnoj Gori. Da li zbog neznanja, djelovanja širom zatvorenih očiju ili interesa – „naši“ dezinformatori su nerijetko (najviši) predstavnici izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, kao i određene političke partije. Nadalje, tu mrežu čine neregistrovani portali koji šire govor mržnje prema drugom i drugačijem, potom oni registrovani mediji koji ne poštuju etiku i novinarske standarde, ili kroz tzv. meku propagandu utiču na degradiranje temeljnih građanskih vrijednosti.

Posljedice po građansko društvo

Multikulturalna, multinacionalna i multikonfesionalna društva idealna su meta dezinformatora. Kada se tome doda višak istorije, a manjak suočavanja sa istorijom, uz duboku polarizaciju, dolazimo do plodnog tla za rasplamsavanje loših duhova i opasnog igranja sa osjećanjima građana/ki Crne Gore. Najpogubnija posljedica se oslikava u jačanju etničke i vjerske distance, što potvrđuje i istraživanje CGO-a iz aprila 2023. Ono je pokazalo, između ostalog, da oko 60% ispitanika smatra da je većina incidenata, kojima javno svjedočimo u društvu posljednjih godina, dominantno motivisana vjerskom i etničkom netrpeljivošću. Oko 2/3 smatra i da mediji utiču na formiranje stavova prema nacionalnim manjinama, a među njima najveći broj cijeni da je taj uticaj negativan (44,7 odsto).

Da li se protiv dezinformacija mogu boriti oni koji kreiraju dezinformacije?

Dugo čekamo na izmjene i dopune Zakona o medijima, Zakona o javnom medijskom servisu i novi Zakon o audio-vizuelnim medijskim uslugama, ali i na nekad pompezno najavljivanu Medijsku strategiju. Ministarstvo kulture i medija, kroz nacrte tih zakonskih tekstova,  najavljuje neke, iako nedovoljne, mehanizme koji bi trebalo da doprinesu profesionalizaciji medijske scene u Crnoj Gori. Nažalost, utisak je da ni 42. i 43 Vlada Crne Gore nisu ovo pitanje stavile među prioritete, a izostao je i pozitivni pritisak od strane poslanika/ca. Tako se otvara i ključno pitanje: da li se protiv dezinformacija mogu boriti oni koji kreiraju dezinformacije? Odsustvo političke volje za makar zakonodavnim odgovorom na ovu pojavu daje jasan odgovor. I dok čekamo Đeknu, dezinformaciona glasila se finansiraju javnim novcem, a građani i dalje (p)ostaju mete govora mržnje koji je intenzivniji nego ikada. U tom mulju najbolje plivaju oni koji imaju i najviše moći da rješavaju ovaj problem –  donosioci političkih odluka i njihovi lojalisti.

U Evropskoj uniji postoji niz dokumenata i primjera dobre prakse koji se odnose na borbu protiv dezinformacija – Akcioni plan EU za borbu protiv dezinformacija, Akt o digitalnim tržištima, Akt o digitalnim uslugama, Kodeks dobre prakse u suzbijanju dezinformacija. U Crnoj Gori se ne radi na njihovom inkorporiranju u interne mehanizme, što takođe potvrđuje odsustvo političke i institucionalne volje da se ovo pitanje kvalitetno adresira.

Predstojeći popis će predstavljati novi veliki izazov i u kontekstu medijskog izvještavanja. Već vidimo podizanje određenih medijsko-propagandnih mašinerija, a što ostaje bez osmišljenog i valjanog odgovora. Na medijima je da pokažu da li imaju kapacitet za činjenično i nesenzacionalističko izvještavanje, jačanje medijskog profesionalizma, i integritet da ovaj, više politički nego statistički, događaj isprate u javnom interesu.

Istina i činjenice moraju biti prioritet

Crnoj Gori i nakon popisa slijede intenzivni napori za iznalaženje mehanizama za borbu protiv dezinformacija. U društvu slabe medijske pismenosti, novinarski poslenici imaju ključnu ulogu da izvještavaju etički i profesionalno uz dužnu novinarsku pažnju, dok se nadležno Ministarstvo i Agencija za elektronske medije (AEM) moraju strogo držati slova i duha zakona, a sve u javnom interesu.

Institucije i organi javne uprave moraju jačati kanale interne komunikacije koji će suzbijati dezinformacione kampanje jasnim i pravovremenim iznošenjem činjenica. Neophodni su programi jačanja komunikacionih kapaciteta odsjeka za odnose sa javnošću, službenika koji se bave ovim pitanjima, ali i rukovodioca organa koji moraju da znaju da komuniciraju sa zainteresovanom javnošću. Primarno, neophodno je da institucije budu otvorenije kako bi se smanjio prostor za manipulacijama bilo koje vrste.

Borba protiv dezinformacija ključna je za očuvanje demokratskih vrijednosti, jačanje građanskog bića Crne Gore, pa na kraju krajeva i zdravlja svih građana/ki Crne Gore, a u tom poduhvatu organizacije civilnog društva, mediji i nadležne institucije moraju biti iskreni partneri. Novu Vladu čekaju brojni izazovi, kao i ispunjavanje nagomilanih obećanja u izbornoj kampanji, pa se već sada čini da uspostavljanje mehanizma za borbu protiv dezinformacija neće biti visoko na listi prioriteta, a moralo bi biti.