Piše: Aleksa Nikolić

Poslednjih dana se u javnosti aktuelizovalo pitanje korišćenja rodno osjetljivog jezika koji je definisan Zakonom o rodnoj ravnopravnosti. Naime, pomenuti zakon, usvojen 2021. godine bez adekvatne javne rasprave i bez konsultovanja relevantnih lingvističkih organizacija, trebalo bi da doživi svoju punu primenu krajem maja ove, 2024. godine. Međutim, najviše kontroverzi u javnosti izazvala je upotreba rodno osjetljivog jezika, budući da će se neprimjenjivanje istog novčano kažnjavati. Pomenutim zakonom, rodno osjetljiv jezik se definiše kao "jezik koji promoviše ravnopravnost žena i muškaraca i sredstvo kojim se utiče na svijest onih koji se tim jezikom služe u pravcu ostvarivanja ravnopravnosti, uključujući promjene mišljenja, stavova i ponašanja u okviru jezika kojim se služe u ličnom i profesionalnom životu". Zakon propisuje njegovo korišćenje kao obavezno u udžbenicima i nastavnom materijalu, svjedočanstvima, diplomama, klasifikacijama, zvanjima i licencama, kao i u drugim oblicima obrazovno-vaspitnog rada, odnosno medijima. Za nepoštovanje pomenutih zakonskih odredaba utvrđene su novčane kazne za organe javnih vlasti u iznosu od 5.000 do 150.000 dinara. Mediji neće biti novčano sankcionisani.

Ilustracija

-Karikatura: Srđan Pečeničić/ politika.rs

Zakon o rodnoj ravnopravnosti je nasušna potreba našeg društva. Njegov prvenstveni cilj je da nastavi da razvija naše društvo na temeljima demokratije, pravičnosti i jednakosti. Stoga se i osnovne ideje zakonodavca mogu ocijeniti kao napredne i plemenite. Uostalom, naše društvo vapi za većim (da ne kažem konkretnim) garancijama jednakosti muškaraca i žena u svim oblastima života. S tim u vezi, ni rodno osjetljiv jezik nije i ne treba da predstavlja tabu temu – on je odraz vremena u kojem živimo, jezik je živa stvar i normalno je da se sa vremenom mijenja i prilagođava društvu.

Međutim, ovaj zakon uprkos svemu "boluje" od određenih manjkavosti. Možda je najveća od svih sadržana u samom nazivu zakona. Naime, pojam "roda" nije ustavna kategorija, on ne postoji nigdje u Ustavu, te je samim tim neustavan. Naš Ustav čl. 15. svakako garantuje ravnopravnost muškaraca i žena. Sporna je i obaveznost korišćenja nedovoljno definisanog rodno osjetljivog jezika. Njegova primjena ne treba da bude (zakonska) obaveza, već stvar izbora. Zakonskim nametanjem umesto garantovanja jednakosti svima, nesvesno se krši Ustav – naročito čl. 43. koji garantuje slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, budući da postoje oni koji (iz sebi svojstvenih razloga) ne žele da ga koriste. Uz to, Priručnik za upotrebu rodno osjetljivog jezika Vlade Republike Srbije, u kojem se definišu i razrađuju rodno osjetljive riječi, nije ni legalan ni legitiman izvor rodno osjetljivog jezika – on nema niti može da ima pravno obavezujuće dejstvo, a stavovi struke (Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Institut za srpski jezik SANU, Matica srpska, katedre za srbistiku u svim univerzitetskim centrima u Srbiji...) uvjerili su nas da ni među lingvistima još uvijek nema saglasnosti koje riječi mogu i kako mogu da se mijenjaju. Štaviše, pomalo apsurdno izgleda primjena zakona koji još uvijek nije na prav(n)i način definisao rodno osjetljiv jezik. Nije još uvijek jasno ni kako će više od 10.000 povjerenika, odnosno komesara nadgledati primjenu rodno osjetljivog jezika, niti kako će se on primjenjivati u slučaju jezika nacionalnih manjina ili pitanja vjerskih organizacija, kojima Ustav garantuje autonomiju (tim povodom je nedavno održan i naučni skup u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i Matice srpske). Upotreba ovako ishitreno (ne)definisanog rodno osjetljivog jezika suspendovaće primjenu na hiljade pravnih propisa, čime će se na mala vrata uvesti pravna nesigurnost u naš pravni poredak.

Umjesto da govorimo o značaju Zakona o rodnoj ravnopravnosti – o borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, sveprisutnoj diskriminaciji na tržištu rada itd. – zakonodavac nas je svojom brzopletošću, nespremnošću da po ko zna koji put čuje i uvaži glas struke i rigidnošću, odveo u potpuno drugi smjer. Tome svjedoči i nekoliko podnijetih inicijativa za ocjenu ustavnosti pomenutog zakona. Stoga, očekujemo da Ustavni sud uzme ozbiljno u razmatranje ove inicijative, zakaže javnu raspravu i izjasni se u razumnom roku o osporenim odredbama zakona. Naposletku, nakon što Ustavni sud dâ svoj sud kao vrhovni pravni autoritet, prepustimo dalje definisanje i razrađivanje rodno osjetljivog jezika jezičkoj struci, kao vrhovnom autoritetu na polju lingvistike, ali i drugim institucijama društva jer se to pitanje ne rješava jednim zakonskim zahvatom, već organizovanom i sinhronizovanom aktivnošću čitavog društva.

politika.rs

(Autor je asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”