Pero Nikčević / -Željko Šapurić

Pero Nikčević: Posvećen sam umjetnosti kao monah religiji

Pejzaž ulazi u mene i ja sam u njemu i pokušaću da na narednim platnima, većeg formata, slikam nogama, da bih završavao rukama. Kao da ću da hodam u te prostore i da letim u njima – kaže Pero Nikčević

Slikar, velemajstor crteža, ulja na platnu, grafike i drugih likovnih tehnika Pero Nikčević važi za velikana crnogorskog slikarstva. Već četiri decenije živi i stvara u Parizu, ali se sve češće vraća u zavičaj, koji ga, kako kaže, najviše inspiriše. Crnu Goru najviše voli da gleda ujutru i predveče, a kako je odrastao preko puta Manastira Ostrog, nedostaje mu da ponovo upija taj pejzaž i slikarski ga izrazi.

– Ljepote Crne Gore ne mogu se nagledati, posebno sada kada se pejzaži mogu gledati pomoću dronova. Pokušaću da to asimiliram. Kad god mogu, gledam iz voza, kamiona, sa bicikla, iz auta. Taj pejzaž ulazi u mene i ja sam u njemu i pokušaću da na narednim platnima, većeg formata, slikam nogama, da bih završavao rukama. Kao da ću da hodam u te prostore i da letim u njima – kaže Nikčević u razgovoru za "Dan".

On dodaje da su pejzaži posebna poglavlja u njegovom životu, da bi se "spasio žena koje su mu ostale samo u snovima".

– Meni, zapravo, treba taj spas od žena, a to je taj crnogorski pejzaž. Ali, još uvijek kada slikam pejzaž pojavljuju mi se žene i volio bih da se sklone, jer je pejzaž sam po sebi erotičan i moćan – navodi Nikčević.

Apstrakcija mnogima bila dovoljna

– Važno je pitanje da li je umjetnik sluga umjetnosti ili mu umjetnost služi. Apstrakcija je, na primjer, mnogima bila dovoljna, ali u nju odlaze i ne vraćaju se oni koju su zaboravili visokoprecizni klasični jezik – crtež, kompoziciju i kolorit. Pikaso je jedan od poslednjih značajnih umjetnika koji je posjedovao sve tehnike, perfektnu anatomiju i figuraciju – kaže Nikčević.

Podsjeća i da Pariz ima veliko poštovanje prema Van Gogu, kojeg smatra svojim vodičem i koji je samo u dva mjeseca stvorio 74 remek-d‌jela, što smatra fenomenom. Lubarda mu je omiljeni slikar sa ovog područja, kao i Dado Đurić i Uroš Tošković.

Nikčević se u svom životu sasvim posvetio likovnoj umjetnosti, stekao je visoko profesionalno obrazovanje, ali je proces samoispitivanja i suštinskog upoznavanja sebe doživio tokom trogodišnjeg boravka u manastiru.

– Ja sam se umjetnosti u potpunosti posvetio, kao monah posvećen religiji. Treba znati da postoje i drugi službenici religije. Boravak u manastiru je bilo moje ispitivanje sebe kao "iskušenika". Možda sam bio iskušenik iz nekog straha da ne ostanem sam, bez ljubavi. Tražio sam ljubav i još je tražim, tu idealnu ljubav. Idealna ljubav jeste kada samo volim jednu osobu i kada ta osoba voli samo mene i tjelesno i duševno – kaže Nikčević.

U odgovoru na tu želju, kaže Nikčević, uvijek kasni. Imao je, kaže, mnoge ljubavi, ali i dalje traga za pravom. Umjetnost koja nije zarobljena i ljubav njegove d‌jece su ga uvijek spasavale. Kaže da je to njegova "droga i opijanje".

Nova tehnologija i savremeni život za Nikčevića predstavljaju izazov i smatra da se ne smiju izgubiti ljepote koje nas okružuju.

– Mladi nisu ni svjesni te ljepote. Pitanje je da li mladi to vide. Postoji jedna planetarna kriza, pitanje je šta će biti sa onima koji su rođeni u novom vijeku. To je veliki izazov, mi možemo uzeti i koristiti savremenu tehnologiju, ali ako nas ona uzme, slijedi nam budućnost otuđenja. Bićemo samo u službi nečega. Vjerujem da treba da se vrate lica, što bi Andrić rekao: "Nikad se nagledati ljudskog lica" – kaže Nikčević.

Za sve mlade umjetnike koji počinju potragu za svojim umjetničkim pravcima, Nikčević poručuje "računajte na mene, još mi je duh mlad, a ja računam na vašu mladost".