Bijeli sljez cijenjen je u narodu od davnina zbog svojih ljekovitih svojstava, posebno kada je riječ o ublažavanju kašlja. Ova biljka je bogata sluzi, pektinima, asparaginom, skrobom, taninima, fenolnim kiselinama, betainom, ugljenim hidratima i vitaminom C, što je čini idealnim prirodnim sredstvom za smirivanje nadražene sluzokože disajnih puteva. Kada se konzumira u obliku macerata (hladnog čaja) ili sirupa, bijeli sljez stvara zaštitni sloj na sluzokoži grla i disajnih puteva, čime se umiruje kašalj i olakšava iskašljavanje ako ima nakupljene guste sluzi. Njegova sposobnost da vlaži glasne žice i omekšava sekret na sluznici ždrijela i grkljana, čini ga korisnim ne samo za suzbijanje kašlja, već i za promuklost i teško disanje.

Za pripremu macerata od bijelog sljeza, preporučuje se jedna supena kašika isjeckanog korijena prelivena sa dva decilitra hladne vode. Nakon što odstoji oko 60 minuta, čaj se procijedi i pije više puta dnevno. Na ovaj način se ekstrahuje sluzavi dio sljeza, koji je odličan za oblaganje disajnih puteva. Može se zasladiti sa malo meda, ali i ne mora, pošto sam po prirodi sladi.

Kuvanje korijena nije dobro, jer se time izvlači i skrob, tečnost bude gušća, ali je mutnija i brzo se pokvari, jer ukisne. Osim što je efikasan protiv kašlja, bijeli sljez se koristi i za ublažavanje simptoma gorušice, kao i kod gastrointestinalnih tegoba i upale mokraćnih puteva. Njegova blagotvorna dejstva su razlog zašto je bijeli sljez čest sastojak u industrijski pravljenim sirupima protiv kašlja.

Bijeli sljez se koristi i za pravljenje originalnih maršmelou pjenastih bombona.

Bijeli sljez je porijeklom iz zemalja oko Kaspijskog, Crnog i Sredozemnog mora. Odatle se raširio čak u Australiju i Ameriku. U mnogim zemljama zapadne i srednje Evrope gaji se zbog korijena, lista i cvijeta, koji se upotrebljavaju u medicini. Voli laku, duboku, vlažnu zemlju, a najviše riječni nanos, koji je povremeno poplavljen, prenosi "Politikin magazin".