Kada sam se odavde vraćao na konju preko zelenih livada i pri tome za konja morao da platim nevjerovatno visoku cijenu, doživio sam frapantan primjer crnogorskog osjećaja za pravdu. Već kad sam u krčmi razgovarao sa vlasnikom konja primijetio sam da ga ostali Crnogorci, koji su tu bili prisutni, gledaju poprijeko zbog drske prevare stranca, što nije dostojno sina crnih planina. Ja sam morao da objasnim da nisam mogao da nađem drugog konja za put. Kad sam prevalio put od nekoliko sati, sustigao me je u punom galopu jedan žandarm i vratio mi onaj suvišni novac, koji sam dao za iznajmljivanje konja po nalogu oblasnog komandanta. Uporedite samo ovaj tretman stranaca sa tretmanom u maloj "pljačkaškoj državi" "lopova", Dalmaciji, kao zemlji koja je službeno proglašena turističkom zonom.
Prostrani raskošni pašnjaci u ovom dijelu zemlje, koji mjestimično poprimaju karakter visoravni, predstavljaju veliku prednost Crne Gore u odnosu na Dalmaciju, jer omogućavaju znatno racionalnije uzgajanje stoke. Što se tiče prirode, sjeverna Crna Gora je kao i istočna u okolini slikovitih zbijenih gradova Kolašina i Andrijevice, koji su smješteni nedaleko od turske granice, izuzetno privlačna zbog velikog broja kanjona, na čijem dnu teče divlja planinska rijeka, dok sa obje strane oko njih prema nebu strše visoke stijene. Čitava slika podsjeća na neke predjele u zapadnom dijelu sjeverne Amerike. U odbrani zemlje ovi kanjoni, koji često predstavljaju jedini prilaz, uvijek su igrali veoma značajnu ulogu, a takođe će ostati i u budućnosti. Vrlo često ćete na gornjem dijelu kanjona vidjeti gomilu kamenja iz koje viri poluga, koju može da pokrene jedan jedini čovjek, tako da se stijene mogu srušiti na trupe koje marširaju dolje u kanjonu. Na ovim planinskim vrhovima uzdižu se mnoge stare kule, osmatračnice i primitivne kule iz vremena krvavih borbi sa Turcima.
Prema mom ubjeđenju odbrambena snaga Crne Gore nije za potcijeniti ni danas u vrijeme savršenije tehnike, a prirodne karakteristike ove neobične planinske zemlje, predstavljaće u budućnosti teške prepreke na putu stranoj vojsci. Crnogorci osim nešto artiljerije i garde nemaju stalnu vojsku, ali je čitav narod naoružan, i svako, od petnaestogodišnjeg dječaka do sedamdesetogodišnjeg čiče, spreman je u svakom trenu da na dati signal krene sa puškom i handdžarom na zborno mjesto, tako će se tu za 24 sata sakupiti masa sa velikom borbenom spremnošću. Konjice nemaju, ali ona ne bi ni imala svrhu u tako krševitoj zemlji. Tako izdržljiv pješak i spretan planinar kakav je Crnogorac, veoma je nespretan na konju. Želja za ratovanjem i suviše velika hrabost i odvažnost, svojstvena je u velikoj mjeri ovom hrabrom planinskom narodu. Kad sam 1897. boravio duže u Crnoj Gori, tamo je vladala ogorčenost prema Austriji, koja je bila opravdana, jer su tada neki bečki časopisi, kao ‘‘Neue freie Presse‘‘ i drugi, pisali huškačke i glupe, činjenično neosnovane članke o Crnoj Gori, a posebno o ličnosti crnogorskog knjaza. Spomenimo usput, da je vrlo karakteristično da su ove novine mogli da čitaju svi u čitaonici na Cetinju, glavnom gradu ove male ‘‘despotske države‘‘, dok bi u svakoj drugoj ‘‘kulturnoj‘‘ državi, oni bili nemilosrdno konfiskovani. Narod je tada smatrao da je rat neizbježan i pričao je prkosno o predstojećem ratu protiv nadmoćnije Austrije. Iako je u tome bilo dosta hvalisanja, saznao sam u razgovoru sa višim oficirima u Kotoru, da se tamo crnogrski susjedi strašno potcjenjuju, i da se ovdje iznenađujuće malo zna o prilikama koje vladaju u njihovoj zemlji. Nema sumnje, da će Crnogorci ako se usude da pređu granicu, naići na čitav niz moderno naoružanih utvrđenja na kojima će proliti svoju krv, ali isto tako vjerujem, da bi upad austrijskih trupa u Crnu Goru mogao biti samo oružana šetnja, bar tako se misli u Austriji.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
