Iako je Partija pokušavala da visoku kulturu, u cilju ideološkog vaspitanja, približi migrantima bez škole i opismenjavanjem i prosvjećivanjem izvede svojevrsnu kulturnu revoluciju, porijeklo gradskih žitelja i uslovi života su uticali da kafanski štimung, baš kao i na selima, bude njihova glavna i jedina razonoda. Umjesto priželjkivane kulturne revolucije dolazilo je do kulturnog nazadovanja i propadanja, pa su čak i partijski čelnici primjećivali da "izvjesni mali kulturni centri koji su prije rata imali određeni uticaj sada polako dobijaju lik, seljačkog, provincijskog, zaostalog središta".
U pokušajima da pod kontrolu stavi čitav kulturno-zabavni život, vlasti su snijevale o socijalističkoj zabavi i socijalističkoj kulturi, otvoreno naglašavajući da nijesu "za bilo kakvu kulturnu djelatnost". Partijska kulturna politika je ipak doživljavala pravi debakl budući da su, umjesto forsiranja i negovanja lakših kulturnih izraza, poput popularnih drama i kvalitetne zabavne muzike, neukim migrantima ponuđene jedino visoke kulturne forme koje ovi nikako nijesu mogli ni razumjeti ni prihvatiti. Tako se došlo u paradoksalnu situaciju da na muzičkoj sceni postoje na jednoj strani oratorijumi, a na drugoj kafanska pjesma. U takvoj atmosferi, nijedan umjetnik koji je držao do svog renomea nije smio ni da pomisli "da napiše neku popularnu pjesmu ili napiše neki skeč" da ne bi bio optužen kako "srozava svoj kulturni nivo". Na nepromišljeno insistiranje na elitnoj kulturi, nadovezivale su se političke neslobode i stroga cenzura. Muzički urednici na radiju našli su se poslije sukoba sa Sovjetima u naizgled bezizlaznoj situaciji. Muziku je trebalo puštati, ali koju? Italijanski šlageri se nijesu smjeli slušati zbog Trsta, njemačka muzika nije dolazila u obzir, ploče u Francuskoj nijesu mogle biti kupljene usljed nedostatka deviza. U stvoreni vakuum uselila se modifikovana seoska kultura prilagođena gradu i gradskom životu, koja sa istinskim narodnim tradicijama nije imala mnogo veze. Stihijska urbanizacija je imala svoju cijenu – stvoreno je građanstvo "drugačijeg kulturnog profila", koje je po pismenosti i stepenu kulture u mnogome zaostajalo za tradicionalnim gradskim stanovništvom. Migranti su tako, prema sebi i sopstvenim potrebama i mjerilima, prekrajali i oblikovali zabavni život gradova.
Međutim, gradsko-seoska dihotomija u kulturi je postojala i u predratnim gradovima, pa su narodna muzika i kafansko veselje, kao dominantni, a često i jedini, oblik razonode, imali izvjesnog utemeljenja u mentalitetu, ali i (predratnoj) provincijskoj prošlosti najvećeg dijela srpskog gradskog življa. Ipak, narastajući kič je u krugovima beogradske kulturne elite do te mjere izazivao gnušanje da je Milan Bogdanović predlagao da se pjevačice uklone iz kafana, smatajući ih razornim za ljudsku psihu. U sličnom tonu, jednom drugom prilikom, govorio je i Dušan Skovran, ističući da "treštanje" kafanskih mikrofona "djeluje tako na čovjeka da mora da počne ili da pije ili da se tuče", te da stoga takvo slušanje narodnih pjesama "treba zabraniti". I pored svih pokušaja popularizacije klasične muzike, insistiranja na masovnim, revolucionarnim pjesmama i koračnicama, ideološkom vaspitanju, objašnjenjima i dogmatskim predavanjima Partija – na ukus gradskih žitelja, vrste zabave i oblike popularne kulture koji su se počeli javljati nikako nije mogla uticati. "Bezuspješno je održati i sto predavanja o muzici na ideološkoj osnovi", utučeno je primjećivao Danilo Purić, "kad ljudi uveče slušaju u kafani kod ‘Tri grozda` pjesmu `Drma mi se šubara na glavi`". Nijesu mnogo pomagala ni upozorenja Milovana Đilasa sa kraja 1950. godine da je potrebno prekontrolisati program narodnih pjesama "koje faktički nijesu narodne, nego pjesme koje su izmislili i pjevaju pojedini đilkoši, kulački sinovi", budući da su u Jugoslaviji, a prije svega u Srbiji, isključivo snimane ploče "na kojima se daju narodne pjesme, kao na primjer `Šljiva ranka` ili neki džez". Nezadovoljstvo partijskih funkcionera je budio čak i muziki program Radio Beograda na kome je "svaka kuvarica" dobijala priliku da "izrazi svoju želju".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
