Vlasti su pokušale da primjenu političkih prava pripadnicima manjina odlože u sjevernim djelovima, dok sredinom 1922. godine nije istekla mogućnost optiranja za Austriju ili Mađarsku koju su predviđali mirovni ugovori. Ovo ograničenje se nije odnosilo na Albance i Turke iz južnih djelova zemlje, budući da su oni već prije Prvog svetskog rata postali "punopravni" državljani Kraljevine Srbije, odnosno Crne Gore. Tako su pripadnici ovih manjina prvi iskoristili političke slobode osnivajući Džemijet, partiju južnih Muslimana, koja je isprva zastupala prvenstveno interese muslimanskih zemljoposјednika. Stranka je iskoristila vladinu potrebu za podrškom pri izglasavanju Vidovdanskog ustava u junu 1921. godine da za muslimanske veleposjednike obezbijedi obeštećenje za konfiskovano zemljište. Kasnije, Džemijet je proširio svoju bazu, a u njenom vođstvu su Albanci preovladali nad Turcima. Međutim, kada je stranka postala suviše jaka i samostalna, a istovremeno nepotrebna vladajućim srpskim partijama, rasturena je 1924. godine.
U sjevernom dijelu zemlje Slovaci su prvi osnovali svoju partiju. Do 1922. godine i Njemci, Mađari i Rumuni su osnovali svoje partije. Jedina manjinska partija koja se mogla pohvaliti skromnim uspjesima bila je Stranka Njemaca, čije rukovodstvo je gledalo da partija bude uz vladajuće stranke kako bi folksdojčerima osigurala određene ustupke. Zavisno od parlamentarne konstelacije, njoj je povremeno uspijevalo da ostvari određene manje uspjehe. Međutim, budući da većinskim strankama nije padalo na pamet da dijele vlast sa Strankom Njemaca (ili bilo kojom manjinskom partijom) i zato što je veliki dio Njemaca redovno glasao za velike južnoslovenske stranke (Radikale, Demokrate i H(R)SS), njen uticaj nikad nije bio srazmjeran veličini njemačkog glasačkog tijela. Što se ostalih manjinskih stranaka tiče, one su bile oslabljene neslogom i pod pritiskom vlasti zbog iredente.
Sem toga, Rumunska stranka je mogla da računa samo na mali broj glasača, dok Mađarska stranka nikad nije uspjela da ostvari jedinstvo interesa sa mađarskim masama. Međusobne nacionalne svađe i prije svega strah svake od manjinskih stranaka da u očima vladajućih partija ne izgleda kao nelojalna ("antidržavna"), sprečavao je stvaranje zajedničkog manjinskog političkog fronta. Uz to, nastanak takvog fronta vјerovatno je kočila računica svake od manjinskih stranaka da će dvostranim sporazumom sa vladajućima izboriti ustupke za svoju izbornu bazu. Ona je bila duboko pogrešna, jer je svaka od manjinskih partija zasebno bila suviše mala da bi sama mogla da iznudi neke značajnije ustupke od vladajućih stranaka. Pošto su političke partije bile zabranjene poslije zavođenja kraljeve diktature 1929. godine, samo su još nekolicina manjinskih predstavnika igrali simboličnu ulogu u političkom životu. Oni su mogli da iznose žalbe, ali su snaga i uticaj njihovih matičnih država imali mnogo veću težinu.
Jedno od polja na kojima je Konvencija o zaštiti manjina donekle štitila prava nacionalnih manjina bilo je pravo na obrazovanje na maternjem jeziku. Jugoslavija se Konvencijom obavezala da pripadnicima nacionalnih manjina omogući pohađanje osnovne škole na maternjem jeziku. To je u praksi značilo četiri razreda, koliko su tada imale osnovne škole, tj. najelementarnije obrazovanje. Budući da su neke manjine zbog povlašćenog položaja u bivšim carstvima imale prevelik broj obrazovnih institucija, novi vlastodršci su smatrali da njihov broj treba smanjiti. Tako je redukovano predimenzionirano njemačko školstvo u Sloveniji i mađarsko u Vojvodini i Slavoniji. Štaviše, vlasti su se tokom većeg dijela međuratnog razdoblja trudile da broj učenika iz redova manjina umanje "analizom prezimena", primoravajući one sa slovenskim prezimenima da se upisuju u škole na "državnom" jeziku, bez obzira na to koji jezik im je bio maternji. Na taj način su se željele poništiti posljedice navodno viševjekovne nasilne asimilacije. Školski sistem je u potpunosti stavljen pod državnu kontrolu, a manjinska odjeljenja su osnovana pri većinskim školama. Djecu pripadnika nacionalnih manjina je, kao i svu ostalu, trebalo vaspitavati u duhu patriotizma i vjernosti novoj otadžbini, dok su praktična znanja bila u drugom planu. Za neke manjine (Albanci, Turci) i do tada malobrojne škole su bile potpuno ukinute, a to je važilo i za sve privatne škole. Broj srednjih škola bio je ograničen, a svega ih je nekoliko radilo za potrebe manjina – prije svega Njemaca, Mađara, Čeha i Slovaka. Ovakav restriktivni sistem školovanja je donio samo ograničene rezultate: neki pripadnici manjina jesu dobro naučili službeni jezik, ali zbog toga nijesu postali jugoslovenski patrioti.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
