Dušan Čkrebić je iznosio probleme Srbije, prije svega to što su banke plaćale stotine miliona dolara za radne organizacije izvan Srbije na ime duga inostranstvu iako one nijesu imale nikakva devizna poslovanja kod tih banaka. Upozorio je na opasnost da "Jugobanka", zbog plaćanja obaveza privrede drugih djelova zemlje, dospije u situaciju u kojoj je bila Privredna banka "Zagreb" i dodao "i onda bi vjerovatno skupljali pare i za nju". Pošto je Bosna i Hercegovina do septembra izvršila sve obaveze prema NBJ po osnovu izdvajanja dijela deviznog priliva, Nikola Stojanović je osporavao stavove Markovskog i Čkrebića i bio izričit da "bi mi trebali afirmirati stav, da ako donesemo Zakon, a donijet je zakon, da se on mora podmiriti i da ne može biti argumentacija ni obaveze prema inostranstvu koje imaju republike ni neke druge potrebe da se u to troše devizna sredstva pa onda oko Zakona ako šta ostane i koliko se mogne". Čkrebić se nije složio, podsjećajući da je upravo prema zakonu izmirenje obaveza prema inostranstvu bilo prioritet, jer inače ne bi bilo propisano da su banke dužne da od deviznog priliva odvoje 15,9 odsto za vraćanje spoljnog duga cijele zemlje. Čkrebić je pokrenuo i pitanje električne energije, indirektno ukazujući na nepovoljan materijalni položaj Srbije u sistemu cijena energenata: "Nemaju sve republike naftu (...) Ali, one koje to nemaju, na primjer, kao što je Srbija, ona bi morala svu struju, koju proizvodi i daje drugima, da pretvori u naftu i da se obračunava na taj način sa potrošačima drugih vidova energije. Jer, za nju ono što je za nekoga nafta, za nju je struja". Marko Đuričin je u ime SAP Vojvodine upozoravao slično Markovskog: "ako do konca ove nedjelje Udružena vojvođanska banka ne obezbijedi 15 miliona dolara mi upadamo u blokadu".
U partijskom vrhu nije bilo slaganja ni oko vrste mjera koje treba preduzeti za izlazak iz dužničke krize. Najoštriji je bio Hamdija Pozderac, zahtijevajući vanredne mjere "ako nećemo ići na talambas, ako nećemo ići pod stečaj". Predlagao je administrativne mjere kao u doba otkupa poslije rata i da se razreže na svaki dio zemlje koliko čega mora da izveze. Kiro Hadži Vasilev nije dijelio takav pristup, jer se "ne može povezati princip dohodovnog povezivanja, to znači princip samoupravljanja, i otkupi iz 1945." Pozderca su podržali Franjo Herljević, Dane Ćuić i Petar Matić, vjerujući da se za vanrednim koracima može posegnuti i u okviru postojećeg društvenog i ekonomskog sistema. Matić je smatrao da vanredne mjere treba preduzeti čak i ako nijesu u okviru sistema, jer "valjda nije bolje da se raspadne i da Jugoslavija dođe u krizu iz koje ne možemo izaći zbog toga što nećemo da preduzmemo nešto što nije eventualno u nekom sistemu". Pozderac je ukazivao i na jednu od najuočljivijih posljedica odsustva "dohodovnog povezivanja" radnih organizacija, koje je trebalo da bude osnova samoupravnog sistema – organizacije iz jedne republike su prodavale robu organizacijama iz druge, koje su je izvozile, pri čemu su devize ostajale samo izvozniku, a proizvođač nije dobijao ni "pišljivog dolara".
Mitja Ribičič je iz stolice predsjedavajućeg iznio niz opservacija od kojih su mnoge bile bolna istina. Konstatovao je ono što su svi znali, ali niko nije izgovarao – Savezno izvršno vijeće nije vodilo jugoslovensku već "međurepubličku politiku i to moramo mi da jednom prekidamo (...) onda će biti ovih ne vanrednih nego redovnih mjera koje će imati autoritet i koje će imati snagu zakona". Tražio je da se zakoni poštuju po cijenu ostavke Predsjedništva CK SKJ "ako ćemo da spasimo našu zemlju": "tražimo podršku CK da se tu izborimo do kraja sa republikama i pokrajinama (...) Ako se mi ne izborimo danas o ovom pitanju, ovog malog Zakona ("mali devizni zakon" o izdvajanju dijela deviznog prihoda na račune NBJ – prim. S. S.) mi ćemo sjutra imati borbu za Ustav i za velike zakone (...)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар