Opisujući dalje svoje pripreme za odlazak u Crnu Goru, Viko Mantegeca je zapisao: "Mada je barska luka na samo nekoliko sati plovidbe, brodovi tako rijetko saobraćaju da se do sada veoma rijetko ko odlučivao na put koji se, inače, može obaviti za vrlo kratko vrijeme i uz neznatni trošak. Putovanje tako košta manje nego kad se iz Rima ide za Milano. Ali treba reći istinu, čak i ako je neko i pomišljao na to, bilo je tako teško naći neophodna uputstva za putovanje da je od toga čovjeku prolazila volja za putem. Čak ni u Đenovi, pomorskom gradu u pravom smislu te riječi, nije uopšte lako pribaviti raspored i maršrute putovanja pomorskih kompanija koje obavljaju plovidbu u Dalmaciji i po istarskim ostrvima. Tek od ove godine, italijanski građani znaju da jednom nedjeljno polazi mali parabrod iz Ankone za Rijeku i to zahvaljujući velikoj mađarskoj Izložbi povodom Novog milenijuma.

Ali samo to može da se sazna. Potpuno je druga priča ako neko treba potom da se informiše da li će, kako i kada moći da ode iz Rijeke do Kotora. Možda mu pođe zarukom da nešto sazna o tome ako ima neku specijalnu protekciju u Đenovi ili u prestonici. Ali ukoliko je običan smrtnik, tj. ako nema barem podsjetnicu nekog poslanika koji može da ga preporuči Marku, a ovaj obratno Janku i tamo mu pomogne da obiđe na desetine ureda, onda može slobodno da se mane putovanja.

Isto onako kako se naša vlada ne zanima za ono što se dešava na drugoj obali Jadrana, tako i naše pomorske kompanije ili barem oni koji ih predstavljaju u našim gradovima na moru, ne znaju da daju putniku ni najmanju informaciju o putovanjima i maršrutama iz Dalmacije.

Izgleda nevjerovatno, ali je ipak istinito. U Ankoni mi nije bilo moguće da nađem satnicu jedne od tri ili četiri plovidbene kompanije koje pristaju u dalmatinskim lukama, ni u agenciji `Plovidbene kompanije`, niti u `Apulijskoj agenciji`, koja čak obavlja putovanja na liniji Bari-Ankona-Rijeka-Zadar. Tako sam morao da se zaputim u Rijeku, a da nijesam znao da li ću tamo naći neku vezu, ili da li ću morati da se zadržim možda nekoliko dana u luci koju je mađarska `razradila` na čudesan način za samo par godina ne bi li na taj način konkurisala Trstu. Međutim, desilo mi se još nešto gore! Budući da sam htio da bacim pogled na kartu Jadrana, uđoh u jednu od agencija `Zajedničke plovidbe`, ubijeđen da ni na jednom drugom mjestu ne bih mogao lakše da nađem ono što sam tražio. Uzaludne li nade! Agencija je doista svojevremeno imala neku kartu Jadrana koju je držala obješenu na zidu, ali pošto se iscijepala, Agencija nije našla za shodno da je zamijeni nekom drugom.

Viko Mantegeca: U Crnoj Gori – Bilješke i utisci (1): Ime nevjeste državna tajna

Insistiram na ovim malim pojedinostima zato što su i one bitne. Italijani slabo putuju: to je jedna od njihovih najvećih grešaka. Ali, ipak, treba reći istinu. Dok negdje drugdje plovidbene i željezničke kompanije podstiču ljude da putuju snižavajući cijene i trošeći ogromne svote novca na reklamiranje, kod nas se sve zavjerilo da ubije volju za putovanjem, čak i onim koji se odluče da se zapute na destinacije koje izlaze pomalo iz uobičajenih maršruta pobijedivši, pritom, zazor koji svi imamo kad treba da izađemo iz naših kuća.

U Rijeci, kao i u Zadru, Splitu i Kotoru, svuda gdje se govori naš jezik i gdje je, iako potisnut čas od jednog čas od drugog naroda u Austrougarskom carstvu, još uvijek je živ italijanski duh, svi neizmjerno žale zog toga što za razliku od Njemaca, Engleza i Francuza, koji masovno posjećuju njihova mjesta, rijetko kad se pojavi neki Italijan. Pa i tada se radi o komičarima iz nekih drugorazrednih pozorišnih trupa, koji uostalom, zbog same činjenice da su Italijani i da izvode djela naše dramske književnosti, nailaze uvijek na najsrdačniji prijem, čak i onda kada to uopšte ne čine dobro".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)