Piše,
Budo Simonović
Na Cetinju, u drevnoj crnogorskoj prestonici, koja se s pravom može podičiti da je imala obilježja civilizacije i Evrope kad ni Evropa nije bila Evropa, i u trećoj deceniji trećeg milenijuma, nažalost, svakodnevno se množe krvave zavađe, zjape nebrojene provalije mržnje i živi toliko zakrvljenih i mržnjama podijeljenih porodica, željnih pomoći ljudi koje i tuđe rane bole.
Za ilustraciju i nauk je dovoljno istaći da je samo u jednom od tih lanaca, u kojemu su karike Kaluđerovići, Popovići, Markovići i Grdinići, u dugogodišnjim krvavim obračunima i osvetama, direktno ili posredno, ugašeno oko petnaest života!
Priču za sebe ipak predstavlja tragedija Popovića i Kaluđerovića. Evo o tome ispovijesti devedesetogodišnje Đurđe Popović i njene mudre poruke s praga vječne kuće koju sam svojevremeno zapisao u njenom domu u Lipi Cuckoj:
Živjela je sama u staroj, kamenoj kući. Suvinjava, živahna starica, lica boje bakra i suvih, isplakanih očiju, nije htjela iz tog zaskoka u kojemu je život ostavila. Najčešće joj je dolazio i najduže kod nje boravio sin Jovan, ali joj jedne subote umjesto njega, stigao glas da je on na Cetinju počinio zločin, da je ubio svog vršnjaka, pedesetosmogodišnjeg Petra Kaluđerovića.
Nije to, nažalost, bio prvi crni glas u životu ove tvrde, ponosite žene koju sudbina očigledno nikda nije milovala. Njen muž Vaso Popović i brat mu Radovan još kao djeca ostali siročad zajedno sa još petoro braće i sestara. Onda im se jednog dana dva brata zajedno utopila, a poslije im i tri sestre jednog jutra pokosila španjolska groznica.
– Bila mi tek sedamnaesta kad sam uoči Drugog svjetskog rata došla u njegovu kuću, a nepuno osamnaes kad sam rodila najstarijeg Jovana...
Cio rat se Đurđa i Vaso Popović potucali kao beskućnici i izbjeglice od nemila do nedraga. Rat ih i za srce ujeo. Glad, bolesti i nemaštine, sve ono što rat donosi, odnijelo im dvoje djece koja su im se u međuvremenu još rodila, a Đurđa izgubila i dva brata, dva momka, ne zna im se ni groba ni mramora.
Za njih muke nijesu prestale ni kad se rat završio.
Sa četvoro djece, sinovima Jovanom, Perišom i Vukašinom i ćerkom Danicom, godinama su se i poslije rata zlopatili, crnčili i nadničili na tuđim imanjima. Jovan, kao najstariji, ostao kod roditelja, a dva mlađa brata krenula za svojom srećom u grad - Periša se zaposlio u cetinjskom „Obodu“, a Vukašin u Nikšiću. Poslije za Vukašinom otišao i Jovan – da u Nikšiću školuje i podiže djecu i izbavi ih iz cucke zabiti. Sinovi se poženili, ćerka udala, počela da pristižu unučad – radost konačno zavirila i u kuću Vasa i Đurđe Popović:
- A onda, kad se niko nije nadao, grom zagrmlje iz vedra neba. Jednoga dana, desetoga marta sedamdeset druge – pamtiću dok sam živa – banu jedan rođak i kaza da nam je ranjen Periša.
Svađa između dvadesetšestogodišnjeg Periše Popovića i šest godina starijeg Petra Kaluđerovića, kulminirala je zločinom.
Sijevnula prejaka riječ, Periša nije htio da je povuče, a onda je Petar povukao oroz i Perišu teško ranio u glavu. Mladi otac dvije kćerkice, podlegao je rani u risanskoj bolnici:
Mjesec dana poslije smrti Periše Popovića, njegova supruga je rodila sina:
- Kad nam bog dade Slavka, taman kao da nam se Periša digao iz groba. Vaso se posebno posilio i poradovao unuku. A svejedno, stalno sam zebla od tog njegovog ćutanja i kad god bi ugrabila zgodu, molila: ne, Vaso, za Svetoga Jovana milosnoga, ako si naumio da se svetiš, nemoj mi ostaviti zlo na đecu, ne ogriješi se i ne proli nevinu krv...
Zbog ubistva Periše Popovića, Petar Kaluđerović je osuđen na deset godina zatvora. Kad je izdržao pola kazne i kad se sa zatvorenicima počeo kretati po gradilištima i izvan zatvorskih bedema, Vaso Popović ga je jednog dana presreo u centru Nikšića – išao sa grupom zatvorenika. Potegao je oružje, ali ga je Petar na vrijeme opazio i dao se u bjekstvo tako da ga starac nijepogodio nijednim od četiri ispaljena metka.
Naravno, Vaso Popović je odmah uhapšen i izveden pred sud pod optužbom da je počinio pokušaj klasičnog ubistva iz bezobzirne osvete. Osuđen je na dvije godine, a važnu olakšavajuću okolnost je predstavljalo to što se Kaluđerovići nijesu pridružili njegovom krivičnom gonjenju. Starac, međutim, nije izdržao kaznu do kraja – izdalo ga je srce i umro je u zatvoru:
– I to nekako preboljeg i taman kad se ponadag dobru, zadesiše nas novi jadi: Vukašin diže ruku na sebe i završi u moru pod Kotorom...
Vukašin Popović je u grob ponio tajnu zašto se odlučio na samoubistvo – da li je to posljedica psihičkih tegoba od kojih se liječio, ili je fatalnu odluku donio pritisnut strašnim bremenom obaveze da osveti brata koje se svalilo na njegove pleći po očevoj smrti:
- Nijesam plakala za njim, ne valja premnožiti ni u radosti, a kamoli u žalosti. Ne smijem zbog đece - i od Vukašina mi je ostala punana kuća: dva sina ko dvije zlatne jabuke...
Vukašinova smrt je izgleda najteže pogodila njegovog brata Jovana, penzionera, koji je od tada počeo sve više da pobolijeva i povlači se u sebe:
- Svejedno, ni u snu nijesam zamislila da bi on mogao to učiniti, da ni radi koga, a ono zbog njegovo šestoro đece. Nadala sam se da će počinuti rđa na oružju, da ću ja sklopiti oči i neću dočekati i ove jade, ali sudbina, eto, ne dade...
Jovan Popović je tog subotnjeg jutra, 8. marta 1996. godine, doputovao iz Nikšića, namjeran da na Cetinju obavi nekakav privatni posao i potom nastavi put u Cuce kod majke. Sudbina je, izgleda, umiješala prste i udesila da prvi čovjek kojeg će tog jutra sresti na Cetinju bude njegov krvnik Petar Kaluđerović, koji mu je 24 godine ranije ubio brata. Šta se i kako potom desilo na raskrsnici kod čuvenog spomenika „Cetinjska vila“, sigurno je znao jedino Jovan koji je sa tri metka usmrtio Petra i odmah potom pošao, prijavio se u mjesnu stanicu policije i predao oružje:
Osuđen je na četrnaest godina robije zbog bezobzirne osvete, uprkos pismu porodice Kaluđerović koje je uoči suđenja stiglo predsjedniku Višeg suda u Podgorici i obaveštenju da se oni ne pridružuju krivično-pravnom progonu Jovana Popovića:
- Kad sam čula šta je moj Jovan uradio i kad je već tako moralo biti, tješi me i srećna sam jedino zbog toga što nije ubio koga drugoga od Kaluđerovića, da izgubi i obraz kad je okrvavio ruke, da mi đecu u krvavi dug uvali. A znaš kako je: ko krv duguje, vječno tuguje – rekla mi je tom prilikom mudra i razborita Jovanova majka Đurđa na čijem je staračkom srcu prokrvarila još jedna nezalječiva rana, jer njen sin Jovan nije izdržao kaznu – i on je, kao i otac mu Vaso, umro u zatvoru...
(Fotografije su preuzete iz knjige „Riječ skuplja od života”, objavljene 2006. godine)
Sjutra: SVI KAO DA SU ŽELJELI OSVETU
