Piše: Vojislav Bulatović

Evo naslova svakog "poglavlja": 1.) Gorski vijenac, 2.) Štamparija 1831, 3.) Luča mikrokozma, 4.) Što se ne hće u lance vezati, 5.) Lažni car Šćepan Mali, 6.) Izabrane tvorenije čine čast svome tvoritelju, 7.) On sanja o besmrtnosti, 8.) Njegoševi učitelji, 9.) Njegošev grob na Lovćenu, 10.) Njegoš sin dostojni oca prevječnoga.

Ovo je jedan mogući pogled i podsjetnik za javnost koja u ovom vremenu brzih globalističkih naučno-tehnoloških i društvenih promjena sve više usmjerava svoju pažnju na ovovremenost i životne izazove, pa "mora" da žrtvuje esencijalnost prakticizmu. Njegoš danas za dio mlađih generacija predstavlja "glavolomku" prošlih epskih vremena, a za neke duhovne krugove i smetnju prihvatanju novih multikulturalnih (evroatlantskih) vrijednosti. Doda li se ovim faktorima i pad šireg interesovanja za literaturu i duhovne veze sa prošlošću, onda je ovaj javni podsjetnik istovremeno i budilnik za sve one koji su se malo zanijeli savremenom lakoćom tranzicije u svim pravcima.

Wikipedia

Zaboravlja se da sadašnje generacije nisu samonikle, već da imaju strašnu istoriju koja je i moćni duh Njegošev tištila, a sipnja tijelo razarala. Sve se više zbog vlasti i slavoljublja skorojevića odomaćuje uvezeni oportunistički stav da je slobodarski srpski narod sinonim za zločin i, gle čuda, internacionalno promovisan iz gnijezda onih koji su u proteklim vjekovima vršili varvarske zločine nad njim. Gdje tu smjestiti Njegoša? Malo lakše je bilo pitanje gdje smjestiti ovu javnu čitanku. Panoi, još od Njegoševih dana kulture stoje na istaknutom mjestu (Njegoševe ulice), na prostoru koji pripada nezavršenom Domu revolucije. Čula su se i pitanja zašto nisu na Trgu slobode, jer bi to više odgovaralo za ovo javno predstavljanje velikog pjesnika slobode i časnog života. Pitanje je logično, ali moje osjećanje po tom pitanju sadrži i jedan emocionalan odnos baš prema ovom prostoru koji je odabran. Naime, u prošlom vijeku (1945–1963) baš na ovom širem prostoru bila je istaknuta crnogorska prosvjetna ustanova – Učiteljska škola, čija zgrada je srušena 1977. da ne bi smetala megalomanskom projektu Doma revolucije, koji i sadašnje generacije parcijalno završavaju za različite namjene. (Ideja komunista da to bude kongresni centar i život "revolucija koja teče" poništena je novom evroatlantskom erom i sunovratom socijalističkog sistema.)

Na ovom prostoru, dakle, pod krovom ove ustanove, sredinom prošlog vijeka mnogo se učilo, čitalo, stvaralo…

Ovdje je postojala srednja škola s prosvjetiteljskom misijom različita od svih drugih. Kadar koji je u njoj obrazovan i vaspitavan bio je cjelovito profesionalno "zaokružen", a ipak vrlo otvoren za dalju akademsku nadogradnju, što se i događalo, o čemu svjedoče mnogobrojni uspješni pojedinci u raznim oblastima. Nastava srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, jugoslovenske i opšte, pet godina je izvođena kod uglednih profesora koji su kasnije nakon ukidanja ove škole potvrdili kvalitet najvišim akademskim zvanjima univerzitetskih profesora. Pomenuću ta imena: Vukoman Džaković, Petar Pešut, Radivoje Šuković, Novo Vuković, Miloš Vukićević, Krsto Pižurica, Mileva Kontić. Svi su oni ostvarili i naučna djela, a profesor Vuković biran je i za akademika CANU.

U nastavnoj praksi pomenutih profesora Njegoševo djelo je pomno analizirano, a posebno "Gorski vijenac", s naglašenom porukom da učitelj kao narodni prosvjetitelj, u Crnoj Gori posebno, mora da zna da s ljudima razgovara o "Gorskom vijencu", jer u narodu Njegoševa riječ (stihovi) živi. Pojedini guslari pjevaju uz gusle fragmente iz "Gorskog vijenca". (Neki učitelji su i sami guslali na seoskim veseljima i priredbama.) Takođe, đaci ove škole su obučavani kako da organizuju kulturno-zabavne programe i sa omladinom. Na sceni Nikšićkog pozorišta ostale su upamćene izvedbe đaka ove škole (pozorišni komadi, priredbe raznovrsnog sadržaja). Kasnije je to umijeće prenošeno u školske sredine (omladina i đaci). Danas se drugačije živi, televizija i drugi mediji imaju svoje mjesto u društvu (pa i ono negativno). Sela su pretvorena u etno-sela, koja, umjesto svoje omladine i đaka, željno iščekuju putnike iz daleka, s rancem na leđima, kojima će ponuditi domaću hranu i čist vazduh koji nema ko da udiše.

Njegoš u sadašnjim školama (izuzev, donekle, gimnazije) u mikseru je evropeizacija nacionalnih vrijednosti i pragmatizma obrazovnih programa. Njegovo djelo zastupljeno je u školskim programima fragmentarno.

Prošlo je 60 godina otkad je posljednja generacija Učiteljske škole u Nikšiću diplomirala i na čijem mjestu postojanja stoji ova javna čitanka o Njegošu, da se opomenemo gdje se riječ nauke o Njegošu visoko vrednovala i kod mlade generacije prihvatala s ponosom.

Valjda je došlo vrijeme da se odgovarajućim obilježjem označi mjesto ove škole.

Trg učitelja (prosvjetnih radnika) – zašto ne?! Valjda će najavljena podrška inicijativi bivših đaka ove škole od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija dati rezultat.

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”