Piše: Kenan Malik

Moj odgovor je bio: "To je tačno, ali mi ne biramo vrijednosti samo kao pojedinci, niti ih biramo na isti način na koji biramo odjeću ili kola. Biramo ih kao pripadnici zajednice, kulture, tradicije i u skladu sa našim osnovnim uvjerenjima. I vi kao vjernici takođe birate svoje vrijednosti."
U prošlosti je na hiljade vještica spaljeno na lomačama i milioni ljudi su odvedeni u ropstvo jer se vjerovalo da je to božija volja. Danas gotovo nijedan hrišćanin ne vjeruje u to. Do ove promjene nije došlo zato što je bog promijenio mišljenje, već zato što su se promijenili ljudi. Kako se društva razvijaju tako se mijenjaju i moralne vrijednosti. Kako su se društveni stavovi prema ropstvu i spaljivanju vještica mijenjali tako su hrišćani počeli drugačije da tumače Bibliju – što je samo drugi način da se kaže da su birali drugačije vrijednosti koje su imale više smisla u okviru njihove religiozne perspektive.
Čitajući Levitsku knjigu i Pavlove poslanice neki hrišćani danas smatraju da Biblija odobrava pogubljenje gej ljudi. Drugi, tumačeći istu Bibliju na drugačiji način, u njoj nalaze potvrdu za gej sveštenstvo. Isto važi i za druge kontroverze, od prava na abortus do odnosa prema azilantima. Svaka strana čita Bibliju na način koji odgovara njenom moralnom okviru. Bog ne stvara te okvire, ali ih opravdava. I ono što važi za hrišćane, važi i za muslimane, Jevreje, hinduse i vjernike svih drugih religija.
Sjetio sam se svojih studenata tokom polemike u vezi sa protivljenjem ministarke pravde Šabane Mahmud predlogu zakona Kim Lidbiter o pomoći pri umiranju, i načina na koji je nekadašnji ministar pravde Falkoner oštro odbacio taj stav. "Kao muslimanka, imam nepokolebljivu vjeru u svjetost i vrijednost ljudskog života", izjavila je Mahmud. "Ne mislim da smrt treba da bude usluga koju pruža država." Ti stavovi ponovo su dospjeli na naslovne strane nakon objavljivanja njenog pisma biračima, u kojem izražava protivljenje predloženom zakonu. "Poštujem… [religiozne i duhovne razloge] zbog kojih ona vjeruje u svjetost života", rekao je Falkoner. "Ali ne mislim da to treba nametati svima drugima."

Nedavno je u parlamentu održana druga rasprava o predlogu ovog zakona, čime je započet proces njegovog usvajanja. Međutim, Falkonerove izjave i javna debata o ovoj temi ne dotiču samo nju, već izražavaju dublju zabrinutost zajednice u vezi sa ulogom religije u javnom životu i granicama sekularnog društva.
Mnogi zagovornici sekularizma zahtijevaju isključivanje religije iz javne sfere i političke debate. Ironično, ovo shvatanje sekularizma je nalik stanovištu mojih studenata teologije, samo sa suprotne strane. Sekularizam je uznemiravao buduće sveštenike jer su se plašili gubitka uticaja vjere u javnom životu. Ono čega se Falkoner plašio, za njih je bila istina: njihova vjera zaista određuje njihove moralne i političke stavove.
Realnost je mnogo složenija. Prije svega prefiks "kao" u argumentaciji ("kao musliman", "kao Jevrejin", "kao žena", "kao bijeli Amerikanac" vjerujem da…) jedan je od velikih problema savremene politike. On ne samo da zatvara debatu time što insistira na tome da identitet ili vjera određuju granice nečijih stavova, već i sugeriše da muslimani, Jevreji, žene, bijeli Amerikanci i svaka druga identitetska grupa po svojoj prirodi imaju, ili bi trebalo da imaju, određeni skup vrijednosti, što je vulgaran i reakcionarni sentiment.
Insistiranje da bog nalaže određene političke i moralne stavove, i time ih čini nedodirljivim, takođe zatvara političku debatu i ignoriše raznolikost perspektiva unutar svake vjere. Ipak, kao što sam sugerisao svojim studentima teologije, umjesto da njihova vjera određuje njihove vrijednosti i politiku, često se dešava da njihova moralna i politička uvjerenja oblikuju način na koji tumače religiozne tekstove ili ono što smatraju božijom voljom. To prepoznajemo i u debati o pomoći pri umiranju. Mahmud, muslimanka, bila je protiv predloga zakona, kao i mnogi hrišćani, Jevreji, budisti i hindusi.
Ali mnogi vjernici – možda čak i većina, prema nekim anketama – podržavaju ovaj predlog zakona, iako su veće šanse da vjernici budu protiv njega u poređenju sa onima koji nisu religiozni. Isti bog se može obraćati mnogim moralnim perspektivama. Mahmud griješi kada sugeriše da "kao muslimanka" može imati samo jedno mišljenje o ovoj ili bilo kojoj drugoj temi. Falkoner griješi kada tvrdi da je izražavanje njenih vjerskih stavova u demokratskoj debati jednako nametanju tih stavova "svima drugima".
Sekularizam nije prostor koji isključuje vjeru, već onaj u kojem država niti potvrđuje niti negira bilo koju religiju, i time nijednoj od njih ne daje prednost, što važi i za bilo koju sekularnu filozofiju ili ideologiju. Istinski sekularna Britanija ne bi imala državnu crkvu, vjerske škole koje finansira država, niti zakone o blasfemiji.
Nedavno je poslanik iz Birmingema Tahir Ali u parlamentu zatražio od premijera da uvede mjere "zabrane skrnavljenja vjerskih tekstova i ciljanog vrijeđanja proroka svih avramskih religija". Odgovor Kira Starmera trebalo je da bude: "Ne. Posao države u sekularnom društvu nije da obezbjeđuje poštovanje vjerskih tekstova i proroka, bilo da pripadaju monoteističkim religijama ili ne." Umjesto toga, on je odgovorio: "Posvećeni smo borbi protiv svih oblika mržnje i podjele, uključujući islamofobiju u svim njenim oblicima", odbijajući da zauzme jasan stav o tom pitanju i da prepozna Alijev predlog za ponovno uvođenje kažnjavanja blasfemije.
Međutim, ako istinski sekularna Britanija ne bi imala zakone o blasfemiji (niti zakone o "kleveti" koji služe kao zamjena za zakone o blasfemiji), takođe ne bi imala problem s tim da vjernici izražavaju svoje stavove u javnoj sferi. Treba braniti sekularni prostor od religija koje zahtijevaju privilegije. Takođe treba zaštititi slobodu savjesti i vjerskog izražavanja od pretjerano revnosne sekularne države.
The Guardian, prevela Luna Đorđević
peščanik.net

(Autor je pisac i predavač)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”