PIŠE: SVETLANA SLAPŠAK

Za nekoliko dana će u Atini zatvoriti bioskop Ideal, urbanu legendu: šta će izrasti na tome mjestu, još nije poznato – da li će tržište biti koliko-toliko učtivo ili će pljuvati po okolini. Ovih dana u Idealu na ulici Panepistimiu (Univerzitetskoj), koja povezuje trgove Sintagmu i Omoniju, protiču projekcije slavnih filmova sa predavanjima i debatama, elite se zgrću na ulazu… Ideal pred kraj postaje ono što nikad nije bio, ali to je opšta sudbina ideala.

Bioskop Ideal otkrila sam ujesen 1973, prije pola vijeka. Ulaz za salu bio je na kraju hodnika, koji su krasili plakati filmova. Prije toga, sa desne strane, bio je ulaz u restoran sa istim imenom. Sve to bilo je odmah posle ugla sa ulicom Ipokratus (Hipokratova), gdje se nalazio Klub stranih studenata (Leshi), i gdje sam svakodnevno išla na kurseve novogrčkog. Iznad kluba ulica se ukrštala sa Akadimias (Akademijina), gdje je bilo nekoliko lokalčića sa brzom hranom. U pauzi za ručak odlazili smo uglavnom tamo na jeftin giros ili pitu sa sirom s nogu. Jedanput me je kolega pozvao u Ideal, gdje se moglo sjedjeti, bilo je stoljnjaka, bilo je tiho, nije bilo skupo – jedino što bi usamljena dama bila protumačena na samo jedan način. Bioskop Ideal je naime imao tekući program (uđeš i izađeš bilo kada preko cijelog dana) sa gvozdenim dvojnim naizmjeničnim programom – porno/karate. U sali je sjedjela gotovo isključivo muška publika; tačnije, nikada nijesam primijetila nijednu ženu kako ulazi ili izlazi. U okolini je bilo mnogo bioskopa oko kojih je vrvjelo od događaja – protesti ispred bioskopa u kojem su se davale Zelene beretke sa Džonom Vejnom, ili suzavac u dvorani gdje se davao Isus Hrist superstar – ubacili su ga svetogorski monasi-ekstremisti… Diktatura se u Grčkoj rušila, a Ideal nikad nije bio prazan, sem kad su mu zbog policijskog sata skraćivali program.

Ilustracija

-FOTO: ATHENS INSIDER

Negdje u proljeće 1974. jedan me je plakat na hodniku naprosto oborio: plakat je bio za jugoslovenski film pod naslovom Sutjeska, bio je u kategoriji "karate", i novi naslov glasio je Maršal Tito – karate. Plakat nikako nijesam mogla ukrasti, bio je pod staklom, pa sam iz dnevnih novina isjekla najavu kao dokaz – još uvijek je imam. Program u Idealu postao mi je odjednom istinski zanimljiv. Mogućno tumačenje bilo je da su se u zabranjenoj Komunističkoj partiji za unutrašnjost, dakle titoisti i evrokomunisti (za razliku od takođe zabranjene prosovjetske Komunističke partije za inostranstvo) dosjetili kako da prošvercuju ljubljenog Tita. To je istovremeno bio način da se prošvercuje zabranjeni Teodorakis, koji je pisao muziku za film, kao i Irena Papas, takođe protivnica vojne diktature, koja je igrala u filmu. Sutjesku sam odbila da gledam u domovini, pa je nijesam htjela vidjeti ni u Grčkoj, ali grčki kontekst je obećavao, kao i moje novo zanimanje za antropologiju. Tako sam smjelo kupila ulaznicu za dvostruki program. Nikakvih zapleta ni neprijatnosti nije bilo, uvukla sam se i izvukla u mraku, a i nijesam se glasno smijala. Prvi na programu bio je honkongški karate, necenzurisan: od zvuka lomljenja kostiju mi je skoro pozlilo, svašta je letjelo po ekranu, no izdržala sam. Publika je uglavnom mirno pratila kostolom, uz povremeno odobravanje. Drugi, švedski pornić, bio je crno-bijeli. Tu je nastao kolektivni, dobro usklađeni odgovor, skoro kao antički tragički hor. Na svaku uspješno obavljenu akciju publika bi jednoglasno uzviknula "Aksios!" ("Dostojan", isto kao dio liturgije – "dostojan je da uđe…"); povremeno bi svi viknuli "conda" – što je bila zapovijest operateru da neki kadar zaustavi, ne bi li publika duže uživala. U nekim bioskopima to je značilo da se rolna mekog pornića za neko vrijeme zamijeni teškim: u Idealu to nijesam doživjela. Običaj nije bio nepoznat u domovini – u provincijskim bioskopima su na zahtjev publike zaustavljali filmove, posebno jedan iz Vinetuove serije, gdje junakova sestra skače u vodu, a jelenje kože niotkuda. Pornići u Idealu nijesu bili bogznašta, bili su stari i naivni. Golo.uza gospoda nosila su obavezne ručne satove, ponekad i sokne. Gospođe su bile manje opterećene. Publika su uglavnom, sudeći po odjeći, bili radnici. Odsustvo individualne opscenosti i kolektivni duh ukazivali su na neki oblik rituala. Bogataši i rentijeri imali su druge, konkretnije i skuplje oblike uživanja. Pouka o klasi, društvu i seksualnosti bila je za mene izuzetna.

Ideal u Atini nestaje, zajedno sa klasnim uređenjem prošlosti. Rezultat Jalte bio je dodjela Grčke kapitalističkom svijetu i monarhiji, premda je, sa Jugoslavijom, imala najmoćniju partizansku vojsku u Evropi i sve preduslove za socijalističku revoluciju. Pokazalo se da takav društveni eksperiment može da završi samo u vojnoj diktaturi, koja se u Grčkoj uporno ponovo pojavljivala. Za jedan pokušaj ponovnog uspostavljanja vojne diktature kao poslednje faze kapitalizma dobio je Kisindžer Nobelovu nagradu – doduše, i za nekoliko drugih zločina… Radništvo u Grčkoj još uvijek može svašta da postigne. Status karatoidnog nasilja očuvan je među neonacistima, kodifikovana muška seksualnost uglavnom je izgubljena. Zbog ovog drugog skoro da mi je žao.

peščanik.net

(Autorka je naučnica, antropolog, doktor antičkih studija, univerzitetska profesorka, književnica)