PIŠE: SVETLANA SLAPŠAK
Četrdeset godina posle nastupa tadašnje grčke ministarke za kulturu, Meline Merkuri, koja je od britanske vlade tražila da vrati Grčkoj partenonske skulpture, evo nas opet: britanski premijer Riši Sunak otkazao je sastanak sa grčkim premijerom Kirijakom Micotakisom zbog toga što je ovaj, u intervjuu Bi-Bi-Siju, pomenuo ponovo ovaj zahtjev. Melina Merkuri isticala je značenje partenonskih skulptura za Grke, bilo je tu riječi o ponosu, svjetlosti, identitetu i sl., ako se dobro sjećam svog članka o tome. Slavno doba, kada je Grčka postala članica EZ bez ikakvih zahtjeva, usklađivanja, u odsustvu pravičnog zakona o manjinama, a sa socijalističkom vladom i dobrom dozom neriješene bliske prošlosti. Grci su se smatrali neposrednim naslednicima Helena, što se nije bitno promijenilo, a većina Britanaca, onih pismenijih, smatrala je da Grcima treba da objasne ko su bili Heleni. Kada je bilo posebno potrebno, spominjan je Bajron, pomoć Grcima 1827. i vječno savezništvo, britansko filhelenstvo, rođenje i mladost "grčkog" princa Filipa, Elizabetinog supruga, odbrana Krita (britanski poraz i prvi vazdušni desant Vermahta) itd. Prećutane su interbrigade razočaranih revolucionara iz cijelog svijeta, koji su francusku revoluciju htjeli da prenesu u Grčku, Bajronova groza u stihovima pred idejom da se spomenici prenose u Englesku, strašan vojnički flop na Kritu, i posebno uloga Britanaca u uspostavljanju vojne strahovlade posle drugog svjetskog rata, kada su sa pravom kolonijalnom krvoločnošću pobili grčke partizane-komuniste.
Što se tiče Tomasa Brusa, erla od Elgina, koji je cijelu stvar započeo sumnjivom kupovinom od turskih vlasnika, i putem testera, sjekira i kanapa preuzeo djelove Partenona i prenio ih na svoje imanje, lista njegovih zlodjela je podugačka – sem ovog najvećeg: od četiri lađe, u Englesku su stigle tri; ostaje nejasna njegova uloga u krađi gradiva koje je za sobom u Atini, gdje je umro od groznice, ostavio klasičar Džon Tredl – taj je opisivao i crtao spomenike, umjesto da ih testeriše; kada je Elginu država ponudila novac za spomenike, učinilo mu se premalo, pa ih nije dao; dobio je veliku odštetu na sudu od ljubavnika svoje žene, koga je tužio, a zatim ipak skoro bankrotirao. Uz to, dobio je neku neprijatnu boleštinu, i umro zaboravljen i siromašan u Parizu. Anglo-američki izraz za poludjeti (losing one‘s marbles) odnosi se na klikere, a ne na Elginove mramore: a baš bi bilo zgodno.
U raspravi koja se rasplamsala sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka, Englezi su pokušali da "ohlade" emocije Meline Merkuri, i to u nekoliko knjiga. Glavni argumenti bili su da su spomenici, danas u Britanskom muzeju, dostupni publici besplatno i svakog dana u godini; da su za vrijeme drugog svjetskog rata preživjeli u bezbjednosti podzemne željeznice; da je vazduh u Londonu temeljno pročišćen koju deceniju ranije, i da bi vazduh u Atini na skulpturama ostavio kobne tragove i brzo ih uništio. Sve to je tačno, ili bar bilo tačno. Sama sam bila svjedok kako su Karijatide ("žene iz Orahovice" u posrbici) sa Erehtejona u dvadesetak godina atinskog smoga izgubile lica i morale biti zamijenjene. U međuvremenu, pred kraj milenijuma, veliki zagađivači Atine ugašeni su, vazduh je postao bolji, pravila o posjetama spomenicima mnogo stroža (ljudski znoj je jedan od uništavajućih elemenata). I, najvažnije, izgrađen je novi Akropoljski muzej, sa nenadmašnim svjetlosnim planiranjem i mjestima predviđenim za spomenike koji nedostaju. Melina Merkuri je, sem patetičnosti, imala i nepobjedivi argument, vidljiv jedino na terenu: ništa ne može da skulpture okruži bolje od atičke svjetlosti – da, baš atičke, na jezičku između dva mora, i posebno u "lavoru", kako Atinjani zovu dolinu u kojoj se smjestio glavni grad Atike i Grčke, Atina. Britansko javno mnjenje takođe je postalo drugačije, otvorenije i ljuće: Sunaka Britanci mrze skoro isto koliko Grci Micotakisa, bogati konzervativci su zadnji po ubjedljivosti u politici, ne samo u Engleskoj. Ispad Sunaka je u najnezgodnijem mogućnom trenutku prekinuo višegodišnje diplomatsko pregovaranje o spomenicima, koje bi se sigurno završilo prvo pozajmicom, a zatim i trajnim ostankom čuda na mjestu gdje je ostvareno. Ućutkane i rasplakane Muze imaće u budućnosti kratak praznik, a onda će se sve nastaviti po starom u svijetu izgubljenih klikera. Nadajmo se da slavlju neće prisustvovati ni Micotakis ni Sunak.
Pripadam rijetkom soju koji se slobodno muvao po Akropolju u noćima punog mjeseca, i grijao se na bijelom kamenu, gdje god mu je palo na pamet. I onima koji su obožavali Melinu, posebno u ulozi prostitutke koja, poslije predstave tragedije u Herodovom Odeonu, daje svoju interpretaciju, o tome da su poslije nekih porodičnih neslaganja na kraju svi otišli na more. I koja, u istome filmu, tješi uvrijeđenog rebetskog muzičara koji se zatvorio i neće da dalje svira i pjeva jer mu je neki šašavi profesor pomenuo note, ovim riječima: "Da li ptice znaju note?" Žil Dasen, rođen u Odesi jevrejskim roditeljima, istjeran iz SAD kao komunista, podsmijevao se u svom genijalnom filmu Nikad nedjeljom (1960) podjednako nadutoj aproprijaciji helenstva kao i utapanju u samoizmišljenoj spontanosti, jer i jedno i drugo je posledica kolonijalizma. Uz to je još dobio i Melinu. Pa ipak, ako ste u stanju da se rasplačete od milošte pred Nikom koja popravlja sandalu, da prepoznate note u ptičjem pjevanju i da zaglavite do zore u rebetskom dertu, meraku, sevdahu, inatu, glendiju i ćeifu, opremljeni ste protiv kolonijalizma (bonus – i rasizma i nacionalizma), uključujući i vaš.
Partenon je, dok ste u Akropoljskom muzeju, sve vrijeme u oku, gledate ga zajedno sa skulpturama, u odrazu na staklu, kud god da se okrenete. Više skulptura izloženih pogledu, više Partenona. To može biti trn u oku samo onima koji bi, kao izvjesni Morozini, pucali po njemu, sjekli pa kupovali i prodavali kao Elgin, ili krpali njime unutrašnju politiku, kao Sunak i Micotakis. A bilo je i takvih kao Manolis Glezos, koji se 1941, tri dana posle postavljanja zastave sa svastikom na Akropolj, popeo po najstrmijoj steni sa prijateljem (i sa devetnaest godina) i dotičnu zastavu skinuo i pocijepao: bila mu je trn u oku.
peščanik. net
(Autorka je naučnik, antropolog, doktor antičkih studija, univerzitetska profesorka i književnica)
