Ko iole poznaje Ameriku onakva kakva jeste, njenu istoriju i njen hegemonistički, imperijalistički sistem, nije iznenađen da se Donaldu Trampu poslije dva mjeseca nakon prvog atentata na mitingu u Pensilvaniji, kada mu je metak okrznuo uvo, dogodio "incident" koji Federalni istražni biro (FBI) kvalifikuje kao pokušaj ubistva. Za incident je optužen Rajan Vesli Rut, fanatik, opijen željom da Amerika vlada svijetom, vatreni pristalica Demokratske stranke, koji je napustio "porodicu i posao" da bi se borio u Ukrajini protiv ruske vojske. Inače, nema prošlost kojom bi se pohvalio – u periodu od 2002. do 2011. osuđivan za razna kriviča djela. Koliko je zapaljiva retorika koju koriste Džo Bajden i Kemala Haris uticala na Rajana Rura, kako misli i sam Tramp, po našem mišljenju to nije moglo biti presudno. Ne želim da razmatram hipotetička pitanja: da li su atentatori "usamljeni strelci" ili iza njih stoje određene službe, a zna se koje, i čije naloge izvršavaju. I Tramp pripada onim američkim predsjednicima koji se ne mogu pohvaliti velikom obrazovanjem (među njima Kenedi je bio izuzetak). Znao je da vrijeđa, prijeti, brzo mijenja odluke, smjenjuje saradnike ili ih sam svojim ponašanjem na to natjera, daje nepromišljene izjave, nije spreman da čuje i uvaži savjete kompetentnih stručnjaka. Koliko je uspio da u svemu tome korigije sebe, nadamo se da jeste, učeći se na svojim greškama. Međutim, za vrijeme njegove vladavine nije poveden nijedan rat, za razliku od pojedinih lidera Demokratske partije koji su učestvovali prvo u razbijanju SFRJ, a zatim, gazeći sve norme međunarodnog prava i povelje UN, izvršili ratnu agresiju na SR Jugoslaviju, iako nije ugrožavala nijednu zemlju članicu NATO pakta. Sve ratove koje su vodili Amerikanci bili su okrutni: u Koreji, Vijetnamu, Iraku, Libiji, Avganistanu... U tome je suština stvari.

Prisjetimo se Trampove izjave iz 2019. godine da mu nije ni na kraj pameti da angažuje NATO alijansu, ako bi sukob izazvao, kako je izjavio, režim Mila Đukanovića, poznat "po svojoj ratobornosti".

Dakle, Tramp se okreće Americi, duboko politički, rasno i klasno podijeljenoj, realno sagledavajući moć i ulogu Amerike u današnjem svijetu. Bliska mu je Kisindžerova ocjena američke moći "da je suočena sa velikim problemom – nije sposobna da dominira svijetom, ni da se iz njega povuče…Mora da shvati svoje granice i da njena pozicija u međunarodnom sistemu u kome je ona bila najjača zemlja sve više slabi. Iako je u vojnom pogledu supersila, svoju volju ne može da nameće svima".Tako ne misli državni vrh Aamerike, iza kojeg stoji vojno- industrijski kompleks povezan sa finansijskim kapitalom – nastaviće i dalje trku u naoružanju, aktiviraće stara žarišta i otvoriti nova širom svijeta. A teško je i zamisliti što nas sve očekuje u budućnosti od globalonog neokolonijalizma – kakva razranja i masovna uništenja stanovništva zemalja koje ne pođu "njihovim putem".

Tramp je zaista u velikoj opasnosti, ali je hrabar borac. On dobro zna ko stoji iza Džoa Bajdena i Kamale Haris, koja je na "itanje i na brzu ruku", promovisana za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke - unutarpartijska rasprava povodom njene nominacije nije vođena.

Bilo je i prije slučajeva nuklearnog klinča, ali svaka strana je dobro znala gdje je granica i trudila se da je ne prekorači. Sada američki imperijalisti i njihovi kapitalistički sateliti ne žele da znaju "gdje su granice" ne poštuju "crvenu liniju" – naoružavaju Ukrajinu da mogu napasti ciljeve koji se nalaze duboko na teritoriji Rusije. Za Putinove prijetnje ne haju – precjenjuju svoju, a potcjenjuju vojnu moć Rusije. Da se podsjetimo: I Vašington i Moskva su to znali tokom cijelog Hladnog rata. Baš zahvaljujući tome možemo zahvaliti da se kubanska raketna kriza nije pretvorila u nuklearni rat.