Svojim dobrim činjenjem to zaslužujemo, pa čak, nekome je ta sreća predodređena, kaže pјesnik Marko Milošević u ekskluzivnom intervјuu za "Dan". On јe gostovao u našoј redakciјi, kako bi bio "srećne ruke" za naše čitaoce, u finalu nagradne igre "Dana". Zato ne čudi što razgovor započinjemo upravo pitanjem da li smo onoliko srećni koliko smo radni i hrabri...
- Smatram da je svako kovač svoje sreće, ali ne samo radom i nekom upornošću, nego zahvalnošću. Mislim da se sreća zaslužuje tako što je neko zahvalan na darovima koje dobija odozgo, od Boga, i ako to prepozna, imaće ih još više.
• Vaš život je do pandemije korana virusa išao drugim tokom, bavili ste se marketingom, ekonomijom, profitom... Koji je to prelomni momenat kada ste se odvažili i dozvolili sebi, kao pjesniku, da progovorite?
- Sve u životu dođe, kad mu je vrijeme. Cijelog života sam pisao. Od petog razreda osnovne škole, ali prvi dan korone je bio prelomni trenutak, sve ostalo je istorija. Tog dana sam napisao čuvenu pjesmu "Sad znaš" koju je snimio Tarik Filipović. To je bio okidač da shvatim šta je moj put i, eto, od tog trenutka, već četiri godine, svakog dana živim poeziju i nemam prava da odustenem. To je dar. Nisam taj put birao, taj put se sam otvarao i definitivno mi je promijenio život preko noći. Bez imalo dileme, umjesto potpisa diplomiranog ekonomiste, lako sam sebe mogao da potpišem kao pjesnika.
• Da li je osmijeh Vaš štit od tuge? Nasmijani ste, vedri, puni života, plijenite pozitivnom energijom, a pjesme koje potpisujete, nerijetko na književnim večerima kod slušalaca prizovu i suze, i sjetu, i melanholiju...
- Nije osmijeh štit od tuge. Biti tužan i biti radostan u životu, ne isključuje jedno drugo. Svako od nas ima segmente sreće i tuge, a ja nemam prava da budem nezadovoljan, da se ne smijem, i da živim život, jer životarenje bi me ubilo. Svaki trenutak osjetim. Osmijeh koji vidite je pravi, kao što je prava i ta tuga koja je u mojim pjesmama. Suze su najbolji lijek, pa se često isplačem, a onda nabacim osmijeh na lice i idemo dalje. Tuga je sastavni dio sreće, a onaj ko je tužan više se raduje lijepim trenucima. Kad si kao mali tužan i nesrećan, sve što ti se lijepo u životu dešava mnogo više te raduje, nego onoga ko je, recimo, živio u nekom izobilju i blagostanju.
• Književni kritičari ocjenjuju da danas "mnogi pišu pjesme, a samo rijetki poeziju". Vi ste se, očito, od starta svrstali među poete. Šta Vas nadahnjuje, u čemu pronalazite inspiraciju za svoje stihove?
- Smatram da su za poeziju jedini kritičari čitaoci - da li im se pjesma svidi ili ne svidi. Kako ne postoji škola za pjesnike, jer pjesnik se rađa, samim tim ne postoji "zvanična kritika", koja bi mogla da sudi o tome šta je poezija, šta budi osjećanja. Ako ne znate šta vam se sviđa, podvrnite rukav. Ako se naježite - to je dobro, ako se ne naježite - idete dalje. Smatram da je najbolja kritika to što su već hiljade ljudi prisustvovale mojim nastupima i to je pobjeda. A najveća pobjeda je to što se poezija vratila među ljude.
• Koliko Vam je iskustvo marketinškog stručnjaka pomoglo da učinite svoju poeziju vidljivom, pristupačnom široj publici?
- Ne volim baš kad me zovu marketinškim stručnjakom. Samo sam se bavio svojim poslom. Nisam nikakav stručnjak, samo sam u tom svom poslu imao jako puno kontakata jer sam širio ruke svakom ko bi mi ruke pružio. Iskoristio sam svoja poznanstva i radost koju sam širio. Tako sam dobio pomoć od glumaca koji su prvi snimali moje pjesme i sve je krenulo... Jednostavno, otvarala su se vrata gdje god da sam zakucao i moralo je da se sve ovo desi. Ponavljam, sve je to dar.
• Naslovima svojih knjiga i pjesama kao da čitaocu sugerišete šta je to što treba da bude vrijedno u našem životu, o čemu treba razmišljati, kome se i čemu posvetiti... Čitaoci Vama poručuju da su pjesme poput "Kaputa", "Sad znaš", "Nek oproste", "Zahvalan", "Ključ", "Smrt", "Kroz život dušom", za njih priče u stihovima. Koliko Vam je interakcija sa čitaocima važna?
- Teško je bilo koga savjetovati, ali imam jednu pjesmu u kojoj kažem: Nije mi svaku reč pratilo delo/ ali mirno spavam/ sve bih isto, sve je vredelo//. U pjesmama govorim o svojim osjećajima i kako bi to trebalo da izgleda. Često ni sam to nisam radio, ali znam da je trebalo tako da bude.
Interakcija sa publikom mi je jako bitna. Imam hiljade komentara i ljudi koji reaguju. Kažu da im je mnogo mojih pjesama promijenilo život, kada su vidjeli da se još neko osjeća kao oni. To je ljekovitost poezije koju ona nosi u svakom stihu. Ako vidiš da nisi sam u nečemu, ako uspiјeš da kroz taj stih ponovo proživiš neki trenutak koji tinja u tebi, ti ćeš sigurno drugačije razmišljati o svemu, o životu...
• Kada Vas gledamo tokom nastupa ne možemo, a da ne primijetimo, da odlično vladate scenom, poput dramskih umjetnika nadahnuto govorite svoje stihove. Pojavljujete se i u televizijskoj seriji... Možemo li reći da ste, zapravo, potvrdu glumačkog dara najprije dobili upravo učestvujući, kao dijete, na našem Kotorskom festivalu pozorišta za djecu?
- Govorenje poezije je moja velika ljubav. Već sa četiri godine sam recitovao i učestvovao u priredbama. Od osnovne škole sam glumio u predstavama i gostovao na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu sa predstavom "Talični Tom". Scena je moja, u duši mi je. Volim da se igram, nikada ne izgleda isto. Jedino ne znam da se pripremam za nastup. Sve ide spontano, a ima ljudi koji su i po petnaest puta bili u publici i kažu da nikada nije isto. Moć poezije je takva da se svaki put drugačije izgovori pjesma. Drugačije su emocije, drugačiji su osjećaji... Baš uživam, privlače me gluma i scena i tu sam svoj na svome.
